riva blog hr

subota, 02.02.2013.

Koliku biste cijenu dali svom životu?

Obično izbjegavam čitati članke u kojima se moli novac dobrih ljudi za spasiti nečiji život, pogotovo kada je u pitanju život djece jer i sama imam djecu. No danas sam pročitala članak o Nori kako ju mama naziva "strašna mala lavica". Život male Nore nažalost dobio je cijenu, poput nekog proizvoda na polici trgovine. Cijena njezinog života je 3,3 milijuna kuna.

Kada bi Vas netko pitao, "Koliko košta Vaš život?", zanima me koliko cijenu biste nataknuli na svoju deklaraciju?

Moje pitanje ne potražuje odgovor "neprocijenjiv" jer je očito da živimo u svijetu gdje sve ima svoju cijenu pa tako i život. Zanim me broj, broj koji će reći ja vrijedim toliko i toliko, u eurima, dolarima, kunama, sasvim nebitno, recite mi broj, ako ne meni, recite broj, svoju cijenu u sebi.

Nije Nora jedini slučaj, ona je poput mnogih postala naš "slučaj" sa cijenom na čelu, jer svako malo naletimo na neki članak ili štand na cesti gdje se prikuplja novac za naše "sličajeve" i ono što me najviše žalosti je činjenica da će novac najprije izdvojiti oni koji ni sami nemaju, a u prilog tome govori upravo to što su roditelji morali izaći u javnost sa svojim problemom. Sramota je što su dovedeni u situaciju da iz minute u minutu moraju se pitati koliko nam još novca fali, jesmo li blizu kraja, hoćemo li uopće uspjeti prikupiti dovoljno novca za spasiti svoje djete? Pored agonije da su suočeni sa najvećim gubitkom u životu koji se može dogoditi roditeljima, oni su još prepušteni empatiji i financijski mogućnostima dobrih ljudi.

Da li je danas empatija luksuz i da li si uopće možemo priuštiti osjećati empatiju ?

Ono što je važno znati je da s Norom i svom ostalom djecom poput nje kojima je zadana cijena života, svi ljudi suosjećaju i spremni su pomoći koliko mogu.

Ono što je žalosno je da politika, biznis, poduzetništvo tj. svijet financija nema prostora za empatiju, jer kad bi imali empatije, djelili bi šakom i kapom zarađeni novac pa vjerovatno ne bi bili to što jesu, a to je svijet kapitala.
Premda, iza svijeta kapitala stoje ljudi, ljudi. Da li oni osijećaju empatiju, možda da ili si suosjećati sa nekim ne mogu dozvoliti jer bi to u njihovom slučaju bio pravi luksuz, luksuz koji si mi obični smrtnici dozvoljavamo upravo možda zbog toga što znamo da i ovako ne možemo izdvojiti nešto pretjerano puno novca. Iako vjerujem da postoje oni koji imaju i nesebično daju drugima, poput mnogih poznatih osoba koje su se uključile u akciju za Noru, Franka Batelić, Vedran Ćorluka, Sammir i Dejan Lovren i ostali.
Premda obično čujemo oni koji imaju, imaju upravo zato što baš ne daju, a oni koji nemaju, nemaju baš zato što vole davati. I zato pohvala svim poznatima ipak malo bolje financijski potkovanima od većine smrtnika koji su se uključili u ovu akciju.

Za sam kraj reći ću još samo ovo:

Jako sam žalosna što djeca oboljevaju od ovakvih i sličnih bolesti, žalosna sam da sa svojom bolešću koju nisu htjeli, ni birali, dobiju cijenu života, žalosna sam što je liječenje takve djece astronomski skupo i još sam žalosnija što u najvećoj životnoj patnji roditelji te djece moraju izaći u javnost i svoje bolne trenutke podjeliti sa nepoznatima te ih moliti pomoć.

Žalosna sam, jako žalosna što bi država na prvom mjestu trebala sama financirati ovakvo teške i skupe "slučajeve", jer to bi bio jedini novac za koji nikada ne bi bili prozvani od strane građana i nikada im nitko ne bi postavio pitanje " Zašto ste toliki novac dali za spas jednog djeteta?" i to samo zato što smo svi mi na moje prvo pitanje " Koliko vrijedi Vaš život?" odgovorili vjerovatno sa puno većom brojkom od Norine, koja izražava cijenu našeg života.

Nora, svi smo uz tebe, malo nas je, al nas ima sasvim dovoljno da skupimo novac koji ti je potreban, uz malo sreće i Božiju pomoć vratiti ćeš se zdrava sa još većim i ljepšim osmjehom premda nisam sigurna da je to moguće je osmjeh ti je već sada čaroban.

nedjelja, 13.01.2013.

Crkva 21. stoljeća

Kada Vas iznevjeri netko kome vjerujete, tada ste žalosni i ljuti. Međutim, ja kao vjernik, nisam ni žalosna ni ljuta, nego sam zadovoljna.

Konačno mogu reći da je iz nečeg što je loše, proizašlo nešto dobro.
Crkva je progovorila, a ja sam nakon dugo vremena osjetila prosvjetljenje zbog njihove javne propovjedi. E, baš nas znaju duhovno obogatiti.

Ja sam vjernik, ali moja vjera je sada pod velikim upitnikom. Ne vjera u Boga, u njega vjerujem, nego vjera, da Bog u kojeg vjerujem ima neke veze sa Crkvom 21. stoljeća.

O dragi crkvenjaci, bilo Vam je dovoljno malo kapitalizma, požude, sexa pa da sve vrijednosti pošaljete k vragu.

Glavni urednik Glasa koncila Miklenić Ivan poziva državne službenike da im nije zadaća gospodariti i nametati svoje svjetonazorsko viđenje nego služiti.
Kakav paradoks, upravo to i Crkva pokušava raditi, nameće svoje svjetonazore i gospodari umovima na svakoj nam svetoj misi pa sada i u medijima. Nadalje pozivaju se crkvenjaci na ustav, povelje, međunarodna ljudska prava, a istovremeno osuđuju homoseksualnost, različitost i zdravstveni odgoj po meno obavezan i potreban.

Znate li zašto? Zato što je upravo crkva ta koja je ispraznila klupe na svetoj misi, upravo zato što osim teologije nisu adekvatno obučeni biti psiholozi i čovjeku na misnoj propovjedi prenijeti poruku od Boga.

Da li se Crkva pita kako to da još uvijek ljudi vjeruju u Boga, a već godinama u školi se uči da je čovjek nastao evolucijom. Isto tako ako je škola preuzela odgovornost za učenjem o seksualnom odgoju paralelno neka Crkva usađuje duhovne vrijednosti zbog čega uostalom i postoji.

Kaže Kardinal Bozanić da se današnji čovjek osjeća napadnutim i da čovjeka ne spašava čovjek nego Bog. Pa gos. Bozaniću ljudi se osijećaju napadnutim ako ih osudite zbog spolne orijentacije, zbog drugačijih pogleda na život. Jer upravo je crkva ta koja osuđuje čovjeka.

Pa zar nismo svi isti pred Bogom? Zar nije Isus umro na križu zbog cijelog čovječanstva? Crkva ga je razapela, a sada ga važno slavite i to tako da osuđujete pojedince. Zar nije Bog u svima nama ? Onda ste ga razapeli na križu, a sada u 21. stoljeću ga razapinjete u čovjeku.

Crkva 21. stoljeća i ja ne vjerujemo u istoga Boga. Ja vjerujem u Boga koji voli sve ljude, oprašta grijehe. Ja vjerujem u Boga koji ne osuđuje nego voli.

Kako to da crkva koja zagovara čovjeka i Boga nije prozvala vladu za siromaštvo, pdv na kruh, ovrhe i ostalu jad i bjedu koju nam država čini.
Što bi se dogodilo da čovjek dođe u crkvu i zamoli svećenika za kruh. Koji odgovor bi dobilo. Možda, pođi kući s Bogom, pronađi posao, štedi, brate u krivoj crkvi se moliš...Koje su to duhovne i moralne vrijednosti koje čovjek dobije na svetoj misi ?

Ja sam za zdravstveni odgoj u školama, zastupam različitost među ljudima kako u različitim vjerama tako i u životnim vrijednostima.

Ono što ne zagovaram je agresija, nasilje i seksualni odnos bez pristanka i odnos sa maloljetnicima, a pogotovo ne svećenike pedofile kojih je sve više. I crkvenjaci su ljudi, ali svoje grijehe i propuste skrivaju iza Boga.

Nije li grijeh spominjati Boga uzalud?

Neka naša djeca imaju seksualni odgoj u školama, a mi roditelji ćemo uz malo sreće probati pronaći crkvu u kojoj ćemo se moliti, gdje će nam djeca dobiti dohovne vrijednosti i mudrost da spoznaju dobro i loše.
Ako takva crkva uopće danas postoji.